U Zagrebu 1975. godine, tri prijatelja – Hus, Aki i Jurica Pađen odlučuju da se profesionalno posvete svom muzičkom putu. Osnivaju novi bend i nazivaju ga „Parni Valjak“. Danas, pola veka kasnije, u svojoj novoj formi, taj isti Valjak priređuje spektakularni koncert za rasprodatu zagrebačku Arenu. Ostvarenje sna svakog klinca koji se bavi muzikom. Zar ne?
Iako su godine bendu donosile razne uspone, padove i promene, jedan čovek ga je sve to vreme uspešno održavao na okupu. Husein Hasanefendić Hus, gitarista, vođa i autor, ostao je glavni stub Valjka. Tako je, nakon doživotnog prijateljstva i saradnje sa legendarnim Akijem Rahimovskim, čiji trag je zauvek neizbrisiv, odlučio da otvori novo poglavlje sa izvanrednim mladim muzičarem i interpretatorom Igorom Drvenkarom.
Potez za koji je definitivno trebalo imati hrabrosti pokazao se kao pun pogodak. Uz sećanje na nikad prežaljenog Akija, ovo je zasigurno bila „Igorova Arena“. Kako je sam Igor rekao, nikada nije imao priliku da ga upozna, ali ga s vremenom upoznaje kroz muziku koju je ostavio za sobom.
Bilo kako bilo, Valjak je dobio „svežu krv“ koja je stvorila nešto sasvim novo, neku novu energiju. To se pokazalo na brojnim koncertima u čitavom regionu tokom poslednje tri godine, a kulminacija svega bio je upravo ovaj zagrebački koncert. Publika je imala priliku da uživa u jednom muzičkom vremeplovu hitova na kojima su odrastale generacije i generacije, a ovaj (skoro) trosatni rock’n’roll spektakl ostaće upamćen kao jedna od najvažnijih tačaka u biografiji benda.
Uz bogatu foto-galeriju koja obuhvata sve periode karijere ove domaće rock institucije, prikazanu na velikom stage ekranu, bend je izašao na binu i odmah počeo žestoko pesmom „Ljubavna“. Uz prateće svetlosne efekte, vatru i suvi led, veče se nastavilo u dobrom tonu uz pesmu „Zagreb ima isti pozivni“. Naravno, radilo se o slavljeničkom koncertu, pa je bend odlučio da počasti publiku i nekim „koncertnim raritetima“ koji su za ovu priliku našli svoje mesto na set listi. Posebno su me iznenadile pesme „Samo da znaš“, „Vrijeme ljubavi“ i „Kada me dotakne“ – balada koja je, po mom mišljenju, ostala u senci velike „Jesen u meni“ na albumu „Anđeli se dosađuju“. Dakako, našla se tu i dobro znana „Neda“, koja je nedavno ponovo vraćena na set listu benda, ali i „Vruće igre“ koje su izazvale opšte oduševljenje u dvorani.
Pored preseka karijere, bend se koncertno osvrnuo i na već pomenuto novo poglavlje sa talentovanim Igorom Drvenkarom. Osim njegovih vrhunskih vokalnih deonica, instrumentalno je pojačanje bendu jer aranžmane popunjava svojom akustičnom gitarom i usnom harmonikom. Sve ovo potvrđuje i novi, aktuelni studijski album „Kažu pčele umiru“. Publika u Areni imala je priliku da čuje tri pesme sa ovog albuma koje su se neprimetno preplitale sa starim hitovima. To znači samo jedno — uz poseban naglasak na pesmu „Moja glava, moja pravila“, nove pesme su jednako kvalitetne kao i stare.
Svim ovim pesmama jedno je zajedničko: izvedene su sa jednakom strašću u vrhunski uigranoj sviračkoj postavi. Pored Igora i Husa, ljudi sa fronta, tu je još i jedan od najvećih regionalnih bubnjara, Dalibor Marinković, čija solo tačka na koncertu nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim.
Na bas gitari je njegov dugogodišnji ritmički saputnik Zorislav Preksavec Preksi, a za melodične solaže i boju zvuka benda brinu se Marijan Brkić na gitari i Berislav Blažević na klavijaturama. Naravno, tu su i proverene, dugogodišnje saradnice benda na bek vokalima — Tina Kresnik i Ana Kabalin. Uz gosta Mateja Miloševa, inače sina pokojnog gitariste Valjka „Rasa“, na violončelu, bilo je pravo zadovoljstvo slušati ovu ekipu na bini. Čak ni manje tehničke poteškoće nisu uspele da „pokvare šou“.
Ovaj koncert bio je više od same muzike. Slobodno mogu reći da se radi o jednom ozbiljnom skupu emocija, sećanja, duha, ali i poruke koja ističe gledanje u budućnost. Ovakvim koncertom, pristupom i radom, Valjak je otključao svoj direktan put ka nebu. Čini se da mu je samo ono granica.
Tekst: Noah Čavlović
Fotografije: Marina Pešić











