Tajna koje nema je da Marina, poput slavnijeg brata po oružju - Denija Klinča, čiji nenametljiv pristup će (ne)svesno preuzeti - voli rokenrol. Način da se, i dalje u dominantno muškom poslu (koji to u svetu poodavno nije) uspe i opstane je da ljubav pređe u strast, da eskalira u opsesiju koja Marinine koncertne fotografije prevodi iz čisto dokumentarnog u sferu rok snova podjednako važnu i izvođačima i publici. Rokenrolu, koliko u zvuku toliko i na slici, nužna je izvesna doza misterije, čarolije...taman tolika da onemogući svako konačno artističko dešifrovanje. Zaustavljeni fremovi koncerata vraćaju na jedini istinski osećaj posle svakog autentičnog nastupa: „Gde smo to bili? Šta nam se to desilo? Ko je to bio?“