Blog
Vlado Kalember SNP (7)

„Nek’ živi ljubav“ – Srebrna Krila vratila Novi Sad u zlatno doba muzike

U nedelju, 27. aprila, u Srpskom narodnom pozorištu koncert je održao, čuveni srcelomac osamdesetih godina, Vlado Kalember sa svojim Srebrnim Krilima. Istina je da je od prvobitne postave osim njega sada tu još samo bubnjar Slavko Pintarić Pišta, ali mlade snage koje su danas u bendu odlično prate vajb koji ovaj bend nosi.

Koncert je otvorila pesma koju bismo trebali slušati makar jednom dnevno ne bi smo li se malo dozvali pameti, ali ovu temu neću dalje razrađivati jer emocije koje je ovaj koncert izazvao u svim prisutnima su mnogo vrednije od onih koje ova pesma treba da iskoreni. U pitanju je pesma “Nek’ živi ljubav”, koja mi u isto vreme izaziva osmeh na licu i suze u očima. Objavljena je, ako imam dobre informacije 1980. godine, a imena koja je potpisuju čine je zlatnim hitom svih vremena. Muziku je pisao Đorđe Novković, tekst Arsen Dedić, a aranžman Adi Karaselimović. Svaki dodatni komentar ovde je suvišan.

Nastavili smo zlatnim stazama Đorđa Novkovića te smo kao sledeću čuli pesmu “Dolina našeg sna” koju je u originalu prvi put snimio sarajevski bend Pro Arte daleke 1970. godine, dok smo je u verziji Srebrnih Krila imali priliku čuti na albumu “Zadnja ploča” 1982. godine. Toga se već sećam i ja. Meni više “leži” njihova verzija, malo je brža i sa malo boljom produkcijom, što je sasvim logično jer je iz “moje ere”. Ove večeri već na drugoj pesmi desio se onaj momenat kada je većina publike u SNP-u ustala, pa tako i vesele devojke ispred mene, što je značilo da sledi širenje ruku na sve strane, skakanje, što je meni osobi od metar i šumska jagoda u skoku veliki problem, a onda i od snimaka nema ništa. Ali kako ikome zameriti raspoloženje i nostalgiju koja nas tera da se prepustimo i ponašamo kako nam je volja? Nikako. Zato sam odlučila da je najbolje napustiti svoje mesto, stati sa strane i onda sa pažnjom pratiti koncert, ali i uživati bez dodatnih destrukcija.

Već na samom početku shvatili smo da će ovo biti koncert sa dosta komunikacije između Vlade i publike što uvek zdušno podržavam, jer to čini koncert prisnijim, opuštenijim, a samim tim i dugo pamtljivim jer pokazalo se da ljudi zapravo pamte emociju kao osnovu, a ne nužno samo ono što čuju i vide. Emocije čine da nešto ostane zapisano u nama dragi moji, emocija. Zapitao se Vlado u jednom momentu, da li ima neko ko je rođen posle nastanka svih ovih pesama i na njegovo iznenađenje, veliki broj mladih ljudi diglo je ruke. Kako smo ustanovili, najmlađi je bio dečko od 17 godina, te je samim tim bio i “izabran” za sve naredne pošalice koje je Vlado provlačio između pesmama, kao na primer “Sjećate li se kada smo….. Ali ne ti, ti se sigurno ne sjećaš, ti ne znaš o čemu govorim.”

Sledeća pesma bila je “Prva noć sa njom”, a odmah zatim “Sanjar lutalica”, pesma koja je imala i jedan emotivan uvod. Ispričao nam je zanimljivu priču o svom velikom prijatelju Đorđu Balaševiću koji mu, očigledno mnogo nedostaje. Prisetio se perioda kada je ova pesma bila aktuelna i svetlucavih kostima koje je bend Srebrna Krila nosio, ali i činjenice da je oduvek zavidio Đoletu što na svoje koncerte dolazi u garderobi u kojoj ide i svakodnevno. A onda se obratio svom prijatelju koji je sigurno pratio ovaj koncert koji se desio u njegovom gradu posle toliko godina i rekao, “Đole, evo me…u majici”.

Usledila je nova pesma “Ako sve to nije ljubav”, zatim “Romeo i Julija” sa kojom su se pokušali domognuti velike Evrovizijske bine, ali kako je sam istakao, žiri te godine nije imao ukusa. Pokušao je da se seti ko je te godine pobedio i nije mogao, ali evo podsetiću ga. Te godine pobedile su Aske sa pesmom “Halo halo”, a Srebrna Kirla delila su četvrto mesto sa Novim Fosilima. I dok smo bili u Eurosong fazonu, očekivano je da čujemo i “Ciao Amore” koja je pobedila 1984. godine i predstavljala Jugoslaviju na takmičenju. Pesmu su zajedno otpevali Vlado i Izolda Barudžija, koja je inače bila i član Aski dve godine ranije. Na žalost, Evrovizijski žiri ni ovaj put nije imao ukusa i ispostavilo se da Vlado baš nema sreće sa žirijem. Šalu na stranu, pesma je hit i dan danas, a činjenica da je spot u to doba etiketiran kao “porno” navodi me na razmišljanje šta bi ti hladni i proračunati Britanci, Nemci i ostala ekipa iz tog doba rekla na njihove predstavnike ovog doba?!

Atmosfera je odavno bila zagrejana, svaka pesma se činila kao da je to baš ona tvoja jer svaka je izazivala neke posebne emocije. Publika je bila u transu, pevala sa Vladom svako slovo, svaki glas. A kad smo već kod glasa, oduvek sam se pitala da li je njemu naporno da peva sa tim fenomenalnim prozuklim seksi glasom? Naravno da nije, ali kao mlađa stalno sam čekala momenat kada će mu pući glas. Dugo mi je trebalo da shvatim da se to neće desiti i da je to glas koji je jedinstven, prepoznatljiv i jako prijatan uživo. Ako ste ikada imali nedoumice oko toga kako Vlado zvuči uživo – fantazija je prava reč! I da, on ne samo da zvuči fantazija, nego i izgleda fantazija.

“Manuela ča-ča-ča”, Srest ćemo se opet”, “Kucni tri puta na vrata”, “Volio sam Tanju”, “Nada”, “Kako si mladosti” u kojoj je dominirao gitarista Mario Zidar, bio je niz pesama koji je usledio. A onda je došlo vreme za specijalnog gosta, Dejana Cukića sa kojim su izveli pesmu “A šta da radim” grupe Azra, koju je Cukić obradio krajem osamdesetih i koja je postala slušanija od samog originala.

Kako je ovo veče bilo puno nostalgije i lepih sećanja, nikako nije moglo proći bez pominjanja legendarnog Davorina Popovića i Indexa, te su njima u čast otpevali zajedno “Sve ove godine”. Usledila je jedna novija pesma “Opušteno”, a onda ljubavna himna “Zakuni se  ljubavi”. Za vreme ove pesme, primetila sam jedan par kako je ustao i otplesao kao što je to bilo popularno davnih osamdesetih godina na terasama morskih restorana. Bilo je predivno videti ih i veliki pozdrav za gospođu i gospodina na kraju desetog reda. 🙂 A onda je pesma samo skliznula u jedan od najpopularnijih dalmatinskih hitova “Slatka mala Marijana”. Ne treba da vam govorim da je ceo SNP pevao kao jedno sa podignutim rukama u vis, a u mislima….ko zna gde.

Približavao se kraj koncertu a pesme su bile sve više one koje te teraju na ples, suze i smeh. “Opasno je ljubit’ ženu”, “Ja nisam kockar”, ali i dve meni omiljene “Ana” i “Lili” pripadale su bloku koji je završio ovaj koncert. Bar smo mi tako mislili, ali onda je na binu još jednom istrčao čovek energija – Dejan Cukić sa kojim su zajedno izveli pesme “Vino na usnama”, Blaševićevu “Prva ljubav”, Cukićevu “Ja bih da pevam” kao i legendarni hit Novih Fosila “Za dobra stara vremena”.

Nakon što su se slikali sa publikom, napustili su binu, ali na radost svih, to ipak nije bio kraj. Aplauzi i povici “Bis bis” su ih vratili nazad te su za sam kraj otpevali veselu “Suzo Suzana”, još jednu pesmu Novih Fosila “Milena”, a čast da poslednja na ovom koncertu bude, dobila je pesma koja ga je i otvorila “Nek’ živi ljubav”.

Mnogima je ovaj koncert trajao kratko, što zbog predivnih emocija, pesama, što zbog beksrajno šarmantnog Vlade Kalembera koji i dalje nosi u sebi tu divnu dečačku energiju, ali i šarm koji ne prolazi. Njegove pesme svedok su jednog bezbrižnog vremena punog ljubavi i divnih emocija koje smo, zahvaljujući njima, ponovo osetili ove večeri.

Gde su nestale te divne note… Gde su nestali ti tekstovi puni duše…

Nemam odogovor na to, ali jedno ipak znam. Sve ćemo izdržati, samo “neka svako dete ima miran san”.

Tekst: Andrea Magazin

Fotografije: Marina Pešić

Share this story:

1 thought on “„Nek’ živi ljubav“ – Srebrna Krila vratila Novi Sad u zlatno doba muzike”

  1. Svaka čast za ovaj tekst. Opisali ste tačno kako se verovatno osećala većina publike u Novom Sadu. Koncert je stvarno bio poseban i za pamćenje i nikakvi snimci ne mogu dočarati atmosferu uživo. Šteta što nije bilo TV kamera da ga ovekoveče. Bravo Vlado Kalember & Srebrna krila. Bravo i za Dejana Cukića koji je atmosferu podigao do usijanja

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *