Nova etapa Riblje Čorbe, bez Bore Đorđevića, praktično je započela subotnjim koncertom na šabačkom Hipodromu, u sklopu 20. Moto skupa u organizaciji MC „Čivija“. Bend jeste već zasvirao sa doskorašnjim pratećim vokalom Jovanom Jeftićem u glavnoj ulozi u Čačku 1. novembra, na manifestaciji „Dan Bore Đorđevića“, kasnije i gostovao na koncertu Legendi u Sava centru, ali je u Šapcu održao prvi veliki, dvočasovni koncert u novoj postavi.

Odmah treba reći – Čorba se, uz okolnosti koje su već same po sebi specifične, suočila i sa vanrednim nevoljama sa kojima se na najbolji mogući način izborila. Zbog zdravstvenih problema za bubnjevima nije bilo Vicka Milatovića, a umesto njega je, kao već dugogodišnja ispomoć uvek kad postoji potreba, uskočio Miljko Radonjić. Stoga, koncert je, neželjeno, dobio i epitet istorijski, jer je prvi koji je bend održao bez ijednog člana originalne postave. Ni tehnički, nažalost, nije sve funkcionisalo kako treba. Kulminacija se desila tokom pesme „Volim, volim žene“ kad je nestala električna energija, što je uslovilo pauzu od nekoliko minuta. „Sad ćemo da vidimo da li je istina da se Čorba čuje i bez struje“, lucidno je rekao Jeftić, aludirajući na naziv serija akustičnih koncerata benda 2014. i 2017. godine.

Oči su, naravno, bile uprte najviše u njega, Jocu Zmaja, kako ga je Bora redovno predstavljao. Svima je jasno – takvog velikana, autora, pesnika, nemoguće je zameniti, i Joca je odmah istakao da to i nije ničija namera. Jeftić je u novoj, glavnoj ulozi bio ubedljiv, sugestivan, uz povremene, za ovu priliku sasvim razumljive sitne kikseve sa tekstovima pesama. Uprkos pomenutoj želji da ne pokušava da bude kopija Đorđevića, u publici je moglo da se čuje da se „kad se zažmuri, čuje Borin glas“, što svakako može da bude samo plus za Jocu. Tako nešto je neminovno, s obzirom na Jeftićev staž u grupi, gde mu je Bora, praktično, bio „mentor“.

„Zvezda potkrovlja i suterena“ je u raznim fazama karijere benda bila koncertni „otvarač“, te je za ovu priliku vraćena na to mesto. Ubrzo su usledile i posvete Bori („Poslednja“), ali i takođe nikad prežaljenom Miši Aleksiću („Prevara“). Bendu je u potpunosti uspelo da cela priča bude s pijetetom, dostojanstvena, a da ne sklizne u patetiku i da se koncert ne pretvori u komemorativni skup. To, pre svega, ne bi voleo ni Bora, po čijoj izričitoj želji je bend i nastavio da radi.

Sam koncertni repertoar je pretrpeo određene, ali, očekivano, ne i velike promene. Najveće iznenađenje za one koji pasionirano prate Čorbine koncerte beše „Ja je gledam kako spava“ koja je, izuzimajući pomenute akustične serije, izvođena uživo samo tokom koncertne promocije albuma „Koza nostra“ (1990) na kom je objavljena. U listu je vraćena „Ljubav ovde više ne stanuje“, a najzanimljiviju aranžmansku promenu je pretrpela „Nemoj srećo, nemoj danas“, prvi put odsvirana sa bubnjevima, što je zazvučalo osvežavajuće i – odlično. „Pogledaj dom svoj, anđele“ imala je svoj „nastavak“, setili su ga se oni koji pamte kako je antologijska pesma izvođena u drugoj polovini osamdesetih godina. „Lutku“ je, posle duže vremena, ponovo svirao ceo bend, umesto da glavna uloga s horskim pevanjem pripadne publici, što je bilo uobičajeno na skoro svim nastupima u poslednjih desetak i više godina. Ceo koncert je predstavljao jednu celinu, bez uobičajenog napuštanja pozornice posle „Anđela“.

Svesno su izbegnute numere sa još neobjavljenog albuma „Ljubav i smrt“, poput već dobro poznatih „Dve gitare“ i „Oči malog psa“, jer je, kako smatraju članovi benda, to nešto previše lično, duboko intimno Borino, te će sačekati, nadamo se, skorašnje konačno objavljivanje ovog izdanja posle višegodišnjeg iščekivanja, zatim i koncertno promovisanje. Bendu, pošteno rečeno, u Šapcu nije na ruku išao ni sastav publike, mahom festivalske, bez tvrde fanovske baze, ali je za očekivati da se to promeni u nekim budućim prilikama. Potrebno je, očigledno, i vreme da obožavaoci prihvate ono što je mnogima isprva izgledalo i zvučalo nezamislivo – dalje postojanje grupe bez Bore Đorđevića. Joca, Džindžer, Vicko, Nikola i Ivke, kao „čuvari vatre“ zaslužuju podršku, a u kojoj meri će je dobiti, pokazaće vreme.

Tekst: Milan Ćunković
Fotografije: Aleksa Stanković




